Što je spondiloartropatija, kako se diagnosticira i liječi

Spondiloartropatija je grupa reumatskih bolesti koje pogađaju zglobove kralježnice.

Ova grupa bolesti obuhvaća nekoliko specifičnih stanja, uključujući:

ankilozantni spondilitis,
psorijatični artritis,
reaktivni artritis,
enteropatski artritis povezan s upalnom bolesti crijeva,
nediferencirani spondiloartritis,
juvenilni kronični artritis,
ankilozantni spondilitis u juvenilnoj dobi.

Uvjeti spondiloartropatije dijele slične karakteristike poput upale u zglobovima kralježnice, što može rezultirati bolom, ukočenošću, oticanjem i smanjenom pokretljivošću.

Uzrok spondiloartropatije nije potpuno razumljen ali vjeruje se da genetski faktori igraju ulogu, kao i imunološki odgovor organizma.

Liječenje ovisi o specifičnom obliku spondiloartropatije i može uključivati lijekove za smanjenje upale i ublažavanje simptoma, fizikalnu terapiju, vježbe istezanja i jačanja, te u nekim slučajevima kirurške zahvate.

Važno je pravovremeno dijagnosticirati i liječiti ove uvjete kako bi se spriječile komplikacije i poboljšala kvaliteta života pacijenata.

Spondiloartropatije su skupina reumatskih bolesti koje često pokazuju obiteljsku predispoziciju, što znači da se češće javljaju kod osoba s određenim genetičkim obilježjima, posebno s pozitivnim HLA-B27.

Kod ovih bolesnika tipično je negativan nalaz reumatoidnog faktora (RF), što je uobičajeno kod drugih upalnih reumatskih bolesti poput reumatoidnog artritisa (RA), a također nema ni potkožnih čvorova karakterističnih za RA.

Spondiloartropatije često zahvaćaju kralježnicu i sakroilijakalne zglobove te ponekad periferne zglobove, osobito nogu. Novi termin “aksijalne spondiloartropatije” koristi se za podgrupu u kojoj dominiraju zahvaćenost kralježnice i sakroilijakalnih zglobova.

Osim zglobova, spondiloartropatije mogu imati i izvanzglobne manifestacije poput upale oka (uveitis ili iridociklitis), kožnih i sluzničkih promjena te promjena u crijevima.

Dijagnoza spondiloartropatija često je izazovna zbog raznolikosti simptoma i znakova bolesti, često s postupnim i podmuklim napretkom koji bolesnici ne primjećuju. Stoga, dijagnoza može biti odgođena i do 10 godina od pojave prvih simptoma.

Rana dijagnoza postala je ključna jer što se prije bolest dijagnosticira, to je veća šansa za usporavanje njezinog napredovanja i očuvanje funkcije pokretanja tijela.

Razvijanje novih strategija za dijagnosticiranje spondiloartropatija, uključujući algoritme za liječnike opće prakse, omogućuje ranije upućivanje specijalistima reumatologije i povećava šanse za brže postavljanje dijagnoze.

Detajlno: Što je seronegativna spondiloartropatija

Seronegativna spondiloartropatija je podgrupa spondiloartropatija u kojoj testovi na prisutnost određenih autoantitijela, poput reumatoidnog faktora (RF) i antinuklearnih antitijela (ANA), obično daju negativne rezultate.

Ove vrste spondiloartropatija često uključuju:

Ankilozantni spondilitis: To je najčešći oblik seronegativne spondiloartropatije. Karakterizira ga upala kralježnice koja može dovesti do trajnog spajanja (ankylosis) kralježaka, što rezultira smanjenjem pokretljivosti i ukočenošću kralježnice.
Reaktivni artritis: Ovo je oblik spondiloartropatije koji se javlja kao reakcija na infekciju, obično gastrointestinalnu ili urogenitalnu. Tipično se manifestira bolom, oticanjem i upalom zglobova, često nakon prethodne bakterijske infekcije.
Psorijatični artritis: Ovaj oblik spondiloartropatije javlja se kod ljudi koji imaju psorijazu, kožnu bolest koja uzrokuje crvene mrlje i ljuskice na koži. Psorijatični artritis može utjecati na zglobove, uzrokujući bol, oticanje i ukočenost.
Enteropatski artritis: Ova vrsta spondiloartropatije povezana je s upalnim bolestima crijeva poput Crohnove bolesti ili ulceroznog kolitisa. Zajednički simptomi uključuju bol u zglobovima, upalu, kao i gastrointestinalne simptome karakteristične za upalne bolesti crijeva.

Unatoč negativnim rezultatima testova na autoantitijela, ovi pacijenti imaju upalnu reumatološku bolest koja dijagnosticira klinički pregled, slikovne pretrage i druge specifične testove. Liječenje se obično sastoji od kombinacije lijekova, fizikalne terapije i prilagodbi životnog stila kako bi se kontrolirali simptomi i spriječile komplikacije.

Kako se diagnosticira spondiloartropatija

diagnoza spondiloartropije — *^{Image by pressfoto on Freepik}*

Dijagnoza spondiloartropatije obično uključuje kombinaciju medicinske anamneze, fizičkog pregleda, laboratorijskih testova i slikovnih pretraga.

Liječnik će najprije razgovarati s pacijentom o simptomima koje osjeća, uključujući bol, ukočenost, oticanje zglobova, probleme s kretanjem, kao i o mogućim prethodnim infekcijama, povijesti bolesti i obiteljskoj anamnezi.

Nakon toga če liječnik obaviti fizički pregled kako bi provjerio pokretljivost zglobova, prisutnost otoka ili upale, te potražio karakteristične znakove spondiloartropatije kao što su ograničena pokretljivost kralježnice ili simptomi upale oka.

Iako spondiloartropatije obično ne pokazuju prisutnost reumatoidnog faktora (RF), liječnici mogu naručiti testove krvi kako bi isključili druge moguće uzroke simptoma. Također, testiranje na HLA-B27 antigen može biti korisno jer je njegova prisutnost povezana s nekim oblicima spondiloartropatije.

Radiološke pretrage kao što su rendgenski snimci kralježnice i sakroilijakalnih zglobova, magnetska rezonancija (MRI) ili računalna tomografija (CT) mogu se koristiti za vizualizaciju promjena na kostima i zglobovima te za praćenje napretka bolesti.

Ovisno o simptomima i kliničkoj slici, liječnik može naručiti dodatne pretrage kao što su testovi vida radi otkrivanja upale oka, testovi funkcije crijeva kod sumnje na povezanost s upalnom bolešću crijeva, ili testovi kože kod sumnje na psorijazu.

Dijagnoza spondiloartropatije često zahtijeva isključenje drugih mogućih uzroka simptoma te multidisciplinarni pristup koji uključuje liječnika opće prakse, reumatologa, oftalmologa ili gastroenterologa ovisno o specifičnim simptomima i znakovima bolesti. Važno je zapamtiti da se ranim otkrivanjem i dijagnozom spondiloartropatije može poboljšati upravljanje bolešću i kvaliteta života pacijenta.

Ankilozantni spondilitis

Ankilozantni spondilitis (AS) je kronična upalna bolest koja najčešće pogađa kralježnicu, uzrokujući bol u leđima, ukočenost i gubitak pokretljivosti. Ovo stanje također može utjecati na druge zglobove i organe, što značajno utječe na kvalitetu života pacijenata. Razumijevanje uzroka, simptoma i pristupa liječenju od ključne je važnosti za upravljanje AS-om.

Uzroci ankilozantnog spondilitisa nisu potpuno jasni, ali se vjeruje da genetski faktori igraju važnu ulogu. Prema studijama, oko 90-95% pacijenata s AS-om ima pozitivan test na HLA-B27 antigen, genetski marker povezan s povećanim rizikom od razvoja bolesti.

Simptomi i znakovi AS-a uključuju bol u leđima i kralježnici, posebno ujutro ili nakon dugotrajnog sjedenja, što može dovesti do smanjene pokretljivosti i deformiteta kralježnice. Drugi simptomi uključuju ukočenost ujutro, umor, bol u zglobovima, ograničenu funkciju pluća i upalu očiju (uveitis).

Klinički pregled AS-a uključuje procjenu simptoma, provjeru pokretljivosti kralježnice i zglobova te potragu za tipičnim znakovima bolesti poput sakroilijalnog bolnog pritiska i ograničene spinalne fleksije.

Dijagnoza se potvrđuje pomoću radioloških pretraga, uključujući rendgenske snimke kralježnice i sakroilijakalnih zglobova, gdje se mogu primijetiti tipične promjene kao što su erozije kostiju i karakteristični “bamboo spine” izgled. MRI kralježnice može se koristiti za ranije otkrivanje promjena, dok se testovi krvi, uključujući testiranje na HLA-B27, mogu koristiti za potvrdu genetske predispozicije.

Liječenje AS-a usmjereno je na smanjenje boli, upale i sprečavanje progresije bolesti. To se obično postiže kombinacijom lijekova, fizikalne terapije i prilagođenih vježbi.

NSAID-i (nesteroidni protuupalni lijekovi) često se koriste za ublažavanje simptoma boli i upale. Biološki lijekovi, poput anti-TNF lijekova, mogu se propisati za pacijente s težim oblicima bolesti koji ne reagiraju na NSAID-e. Fizikalna terapija ima ključnu ulogu u održavanju pokretljivosti i jačanju mišića. Vježbe istezanja i jačanja, kao i tehnike disanja, mogu pomoći u smanjenju boli i poboljšanju funkcije kralježnice.

Edukacija pacijenata o važnosti održavanja aktivnog načina života i redovitog vježbanja također je ključna. Osim toga, važno je pratiti stanje pacijenta redovitim kontrolama i prilagoditi terapiju prema individualnim potrebama.

Za više informacija o dijagnozi, simptomima i liječenju ankilozantnog spondilitisa, možete posjetiti naš članak na ovom linku.

Reaktivni artritis

Reaktivni artritis je upalna reumatska bolest koja se javlja kao reakcija na prethodnu bakterijsku infekciju, najčešće urogenitalnu ili gastrointestinalnu.

Oko 15-30% ljudi koji su imali infekciju urogenitalnog trakta razvijaju reaktivni artritis. Bakterije poput Chlamydia trachomatis, Salmonella, Shigella i Campylobacter često su povezane s ovom bolešću.

Simptomi i znakovi reaktivnog artritisa uključuju bol i oticanje zglobova, ukočenost, crvenilo kože oko zahvaćenih područja te upalu oka (konjunktivitis). Osim toga, mogu se pojaviti i simptomi povezani s prethodnom infekcijom, poput bolova u trbuhu ili promjena u mokrenju.

Klinički pregled reaktivnog artritisa uključuje procjenu simptoma i znakova bolesti, pregled zahvaćenih zglobova na otok i ograničenost pokreta te provjeru prisutnosti karakterističnih promjena na koži i očima.

Dijagnoza se potvrđuje pomoću laboratorijskih testova radi identifikacije bakterijske infekcije i testova krvi koji mogu pokazati prisutnost upale. Slikovne pretrage kao što su rendgenski snimci zglobova mogu se koristiti za procjenu oštećenja zglobova.

Liječenje reaktivnog artritisa usmjereno je na kontrolu simptoma i liječenje osnovne infekcije. Antibiotici se često propisuju za liječenje bakterijske infekcije, dok se za kontrolu upale i boli mogu koristiti NSAID-i (nesteroidni protuupalni lijekovi) i kortikosteroidi.

Važno je naglasiti da se reaktivni artritis obično rješava samo od sebe unutar nekoliko mjeseci do godine dana. Međutim, kod nekih pacijenata simptomi mogu biti dugotrajni i zahtijevati kontinuirano liječenje i praćenje.

Rana dijagnoza i liječenje osnovne infekcije ključni su za sprječavanje komplikacija i dugotrajnih simptoma reaktivnog artritisa. Za više informacija o ovoj bolesti možete posjetiti naš članak na ovom linku.

Psorijatični artritis

Psorijatični artritis (PsA) je kronična autoimuna bolest koja se javlja kod ljudi s psorijazom, kožnom bolešću koja utječe na oko 2-3% svjetske populacije. Oko 30% pacijenata s psorijazom razvit će PsA. Uzroci PsA nisu potpuno poznati, ali se vjeruje da genetika, okolišni faktori i imunološki odgovor organizma igraju ulogu u njegovom razvoju.

Psorijatični artritis pogađa oko 0,3% do 3% svjetske populacije. To znači da u Hrvatskoj ima oko 20.000 do 150.000 ljudi s ovim stanjem.

Psorijatični artritis češće se javlja kod muškaraca nego kod žena, s omjerom od 1,5:1.

Psorijatični artritis se obično javlja kod odraslih u dobi od 30 do 50 godina, ali može se javiti i kod djece i starijih osoba. Oko 80% ljudi s psorijatičnim artritisom ima i psorijazu, kroničnu upalnu bolest kože. Oko 40% ljudi s psorijatičnim artritisom ima obiteljsku anamnezu bolesti.

Simptomi i znakovi PsA uključuju bol i oticanje zglobova, ukočenost, crvenilo i toplinu oko zahvaćenih područja. Osim toga, PsA može uzrokovati promjene na noktima, kao što su udubljenja, pukotine i promjene boje.

Klinički pregled PsA uključuje procjenu simptoma i znakova bolesti, pregled kože radi prepoznavanja psorijaze, provjeru zahvaćenih zglobova na otok, ograničenost pokreta i prisutnost tipičnih promjena na noktima, poput udubljenja i promjena boje.

Dijagnoza PsA obično se postavlja kombinacijom kliničkog pregleda, anamneze, testova krvi radi isključenja drugih autoimunih bolesti, kao i slikovnih pretraga poput rendgenskih snimaka i MRI-ja radi procjene oštećenja zglobova i kostiju.

Liječenje PsA usmjereno je na kontrolu simptoma, smanjenje upale i sprečavanje progresije bolesti. To se postiže korištenjem različitih terapijskih pristupa, uključujući:

NSAID-i (nesteroidni protuupalni lijekovi), koji se koriste za ublažavanje boli i upale.
DMARD-i (dugotrajni antirevmatski lijekovi) – Uključujući metotreksat, sulfasalazin i leflunomid, koriste se za kontrolu upale i sprečavanje progresije bolesti.
Biološki lijekovi – Anti-TNF lijekovi poput adalimumaba, infliksimaba i etanercepta te inhibitori IL-17A (sekukinumab, iksikizumab) i inhibitori IL-12/23 (ustekinumab) koriste se za smanjenje upale i kontrolu simptoma kod pacijenata s težim oblicima bolesti.
Fizikalna terapija i vježbe – Pomažu u održavanju pokretljivosti zglobova i jačanju mišića.

Rana dijagnoza i pravovremeno liječenje PsA ključni su za upravljanje bolešću i sprječavanje trajnih oštećenja zglobova i invaliditeta. Za više informacija o PsA možete posjetiti naš članak na ovom linku.

Enteropatski artritis povezan s upalnom bolesti crijeva

Enteropatski artritis povezan s upalnom bolesti crijeva (IBD) je oblik artritisa koji se javlja kod pacijenata koji imaju dijagnosticiranu upalnu bolest crijeva, poput Crohnove bolesti ili ulceroznog kolitisa.

Oko 20% pacijenata s IBD-om razvije simptome artritisa. Uzrok enteropatskog artritisa nije potpuno razumljen, ali se smatra da genetika, imunološki odgovor i upalni procesi u crijevima igraju ulogu u njegovom razvoju.

Simptomi i znakovi enteropatskog artritisa obično uključuju bol, oticanje i ukočenost zglobova, često asimetrično i više u nogama nego u rukama. Pacijenti također mogu imati tipične simptome IBD-a poput bolova u trbuhu, proljeva, krvarenja iz crijeva ili gubitka težine.

Klinički pregled enteropatskog artritisa uključuje procjenu simptoma i znakova bolesti, pregled zahvaćenih zglobova na otok, ograničenost pokreta i provjeru prisutnosti tipičnih promjena na koži i sluznicama.

Dijagnoza se potvrđuje pomoću testova krvi radi identifikacije upale i autoantitijela povezanih s IBD-om. Slikovne pretrage kao što su rendgenski snimci i MRI zglobova mogu se koristiti za procjenu oštećenja zglobova.

Liječenje enteropatskog artritisa usmjereno je na kontrolu simptoma i liječenje osnovne upalne bolesti crijeva. Terapijski pristup obično uključuje NSAID-e (nesteroidne protuupalne lijekove) za ublažavanje boli i upale, kao i imunosupresive ili biološke lijekove za kontrolu upale i prevenciju progresije bolesti.

Važno je naglasiti da se liječenje enteropatskog artritisa često odvija u suradnji s gastroenterolozima radi optimalnog upravljanja IBD-om i artritisom. Rana dijagnoza i liječenje osnovne bolesti ključni su za kontrolu simptoma i sprječavanje dugotrajnih komplikacija. Za više informacija o ovoj bolesti možete posjetiti naš članak na ovom linku.

Nediferencirani spondiloartritis (SpA)

Nediferencirani spondiloartritis (SpA) je reumatsko stanje koje obuhvaća skupinu bolesti koje utječu na kralježnicu i zglobove. Prema podacima, nediferencirani SpA čini oko 10-20% svih slučajeva SpA-a.

Uzroci nediferenciranog SpA-a nisu potpuno poznati, ali se smatra da genetika, imunološki odgovor i okolišni faktori igraju ulogu u njegovom razvoju. Prema istraživanjima, oko 90% pacijenata s nediferenciranim SpA-om ima pozitivan test na HLA-B27 antigen, genetski marker povezan s povećanim rizikom za razvoj bolesti.

Simptomi i znakovi nediferenciranog SpA-a uključuju bol u leđima i kralježnici, ukočenost, oticanje zglobova, umor i ograničenu pokretljivost. Oko 40% pacijenata s nediferenciranim SpA-om razvija upalu oka (uveitis), što može biti jedan od prvih simptoma bolesti.

Klinički pregled nediferenciranog SpA-a uključuje procjenu simptoma, pregled zahvaćenih zglobova na otok i ograničenost pokreta, provjeru tipičnih promjena na koži i noktima te testiranje na prisutnost HLA-B27 antigena.

Dijagnoza se potvrđuje pomoću laboratorijskih testova, uključujući testiranje na HLA-B27 antigen, te slikovnih pretraga poput rendgenskih snimaka i MRI-ja kralježnice i zglobova.

Liječenje nediferenciranog SpA-a usmjereno je na kontrolu simptoma i smanjenje upale. To može uključivati NSAID-e za ublažavanje boli i upale, fizikalnu terapiju za održavanje pokretljivosti zglobova te biološke lijekove kao što su anti-TNF lijekovi za kontrolu upale.

Rana dijagnoza i adekvatno liječenje nediferenciranog SpA-a ključni su za smanjenje simptoma, sprječavanje progresije bolesti i poboljšanje kvalitete života pacijenata. Za više informacija o ovoj bolesti možete posjetiti naš članak na ovom linku.

Juvenilni kronični artritis

Juvenilni kronični artritis (JKA) je autoimuna bolest koja pogađa djecu mlađu od 16 godina. Procjenjuje se da JKA utječe na 1 od 1.000 djece. Uzroci su nepoznati, ali se vjeruje da genetika i okolišni čimbenici igraju ulogu. Simptomi uključuju bol, oticanje i ukočenost zglobova. Klinički pregled obuhvaća procjenu simptoma, fizikalni pregled i testiranje pokretljivosti zglobova. Dijagnoza se postavlja pomoću krvnih testova, rendgenskih snimaka i MRI-a. Liječenje uključuje NSAID-e, DMARD-e i biološke lijekove kako bi se smanjila upala i spriječila oštećenja zglobova.

Ankilozantni spondilitis u juvenilnoj dobi

Ankilozantni spondilitis u juvenilnoj dobi je rijedak oblik kronične upalne bolesti koja pogađa zglobove kralježnice kod djece i adolescenata. Procjenjuje se da utječe na 1 od 1.000 djece s kroničnim artritisom.

Uzroci su složeni, uključujući genetsku predispoziciju i imunološki odgovor. Simptomi uključuju bol u leđima, ukočenost, umor i ograničenu pokretljivost. Klinički pregled obuhvaća fizikalni pregled, testiranje pokretljivosti kralježnice i testiranje na HLA-B27. Dijagnoza se postavlja pomoću rendgenskih snimaka i MRI-a. Liječenje uključuje NSAID-e, biološke lijekove i fizikalnu terapiju.

Ostale informacije o artritisu:

Koji bolovi u leđima su povezani sa spondiloartropatijom

Spondiloartropatije mogu uzrokovati različite vrste bolova u leđima. Neki od najčešćih bolova povezanih s ovim stanjem uključuju:

Bol u donjem dijelu leđa: Spondiloartropatije često uzrokuju bolove u donjem dijelu leđa, koji se mogu pojaviti postupno i biti kronični. Ovi bolovi mogu biti difuzni ili lokalizirani te se pogoršavati tijekom noći ili nakon dugog sjedenja ili mirovanja.
Bol u križima: Osobe s spondiloartropatijama mogu doživjeti bol u području križa, što može biti posljedica upale sakroilijakalnih zglobova, karakterističnih za ovo stanje.
Bol u vratnoj kralježnici: Spondiloartropatije mogu uzrokovati bolove u vratu, što može biti posljedica upale vratnih kralješaka.
Bol u zglobovima: Osim bolova u leđima, spondiloartropatije mogu uzrokovati bolove u perifernim zglobovima, poput zglobova ruku i nogu, koji su obično asimetrični i mogu se pojaviti kao jedan od simptoma.
Bol povezan s ograničenom pokretljivošću: Osobe s spondiloartropatijama mogu osjetiti bolove povezane s ograničenom pokretljivošću u leđima, što može otežati svakodnevne aktivnosti poput savijanja, okretanja ili podizanja teških predmeta.

Ti bolovi mogu biti različitog intenziteta i trajanja te mogu varirati ovisno o individualnim karakteristikama pacijenta i stadiju bolesti.

Kako magnetna terapija koristi kod spondiloartropatija

Magnetna terapija, uključujući pulsirajuću elektromagnetsku terapiju (PEMT) i statičku magnetsku terapiju, koristi se kod spondiloartropatija kao dio terapijskog pristupa za ublažavanje simptoma i poboljšanje kvalitete života pacijenata. PEMT koristi pulsirajuće elektromagnetsko polje za prodor kroz tkiva radi stimulacije regeneracije i ublažavanja boli, dok statička magnetska terapija koristi statične magnete za slične svrhe.

Ova terapija može pomoći u smanjenju upale, ublažavanju boli, poboljšanju cirkulacije krvi i ubrzanju procesa ozdravljenja.

Prije primjene ove terapije, važno je konzultirati se s medicinskim stručnjakom kako bi se osiguralo da je sigurna i odgovarajuća za svakog pojedinog pacijenta.

Još:

Šta je magnetoterapija